Šaran (Cyprinus carpio)

Po šaranu je cijeli jedan dio ribljeg roda dobio svoje ime. Latinski naziv šarana je Cyprinus carpio, a ribe šaranskog roda zovu se ciprinidi. Čak i određenu vrstu voda, nizinskih, koje sasvim polagano teku, nazivamo ciprinidnim vodama. U toj ribljoj porodici ima na stotine vrsta raznih riba koje žive u južnoj Europi i slatkim vodama Azije, Amerike i Afrike. Njihova je zajednička značajka da u gubici nemaju zube, nego imaju duboku ždrijelu sa svake strane po jednu kost ("ždrijelnicu") i na njoj po nekoliko zuba koji žvaču i potiskuju hranu na ždrijelnu ploču, te je tako drobe i usitnjuju.
U nas postoje riječni (divlji) i pitomi ili ribnjački šaran. Razlikuje se po građi tijela jer je ribnjački zbijenija tijela i višeg hrpta negoli riječni šaran. U ribnjacima ima i potpuno ljuskavih šarana (na slici) i veleljuskavih koji imaju po bokovima velike krupnije ljuske, te maloljuskavih koji imaju povezan niz ljusaka po hrptu od glave do repa i skupinu nepravilno razmještenih ljusaka u području repa, te golih šarana koji su potpuno bez ljuske.
Živi u stajaćim i polako tekućim vodama. Rasprostranjen je i u Europi i u Aziji. U nas ga ima u svim slivovima.
Šaran se mrijesti uglavnom u svibnju i u lipnju, a ako je godina hladna, mrijest se produžuje i kasnije. Šaran je već u trećoj godini života sposoban za rasplod. On ima mnogo ikre, ali ima i mnogo neprijatelja koji tu ikru napadaju. Mužjaci i ženke traže zgodna mrijestilišta - plitka mjesta obrasta gustim vodenim biljem. Ženka odlaže jaja na šaš i trave, a mužjaci je prate i oplođuju jajašcima. Kroz tjedan dana izvali se mlađ koji brzo raste, pa su to u jesen već ribice dugačke 10 do 11 cm. Druge godine mogu biti teški i do pola kilograma, a treće i do kilograma, da bi u četvrtoj godini mogli imati već od 2 do 3 kilograma.
Čini se da je šaran dobroćudna riba, ali je vrlo oprezan i vješt u opasnosti. Ako ga hvatate mrežom, pokušat će se podvući ispod mreže ili je preskočiti. Šarani pamte mjesta gdje im se daje hrana, žilavi su i otporni, pa i bez vode ne ugibaju tako lako.
Lovi se na različite načine i mamce. Od glista, crva,kruha i žganaca do kukuruza, te modernijih i sofisticiranijih metoda kao što su lov "boilom".
Najbolje je vrijeme za lov ujutro i predveče, kad su jata u pokretu i traže hranu. Najbolji su mjeseci za lov od srpnja do listopada.
Šaran najviše voli tiha i duboka mjesta u jezerima i rijekama. Za vrijeme velikih vrućina povlači se u hlad ili pod lopoče i vodeno bilje uza samu površinu vode. U nas mogu narasti veliki komadi i nerijetko preko 20 kilograma težine.
Šaran je riba koja će dolaziti svaki dan na određeno mjesto ako ondje nalazi hranu. Stoga ribiči koji love šarana nekoliko dana prije polaska u ribolov hrane na mjestu gdje misle loviti.

Šaran je jedna od značajnijih slatkovodnih riba. U ribnjacima je uzgajan još prije 2000 godina. Iz srednjovjekovne Kine zanimljivo je da je za za vrijeme dinastije Tang (618. do 906.godine) ljudima bilo zabranjeno loviti, prodavati i jesti šarane jer se oni na kineskom izgovaraju li, jednako kao carevo ime. Ta je odredba naglo zaustavila već tisućgodišnji razvoj monokulture šarana. S obzirom na areal rasprostranjenosti poznate su tri podvrste:
- Cyprinus carpio carpio (Mala Azija, Crno i Kaspijsko more)
- Cyprinus carpio haematopterus (porječje Amura, Koreja, Kina, Japan)
- Cyprinus carpio viridiviolaceus (porječja Crvene rijeke u Vijetnamu)

Podvrsta Cyprinus carpio carpio smatra se pretkom srednjoeuropskih šarana koji se u vrijeme mlađeg tercijara počeo širiti iz Male Azije na zapad. Pravac širenja vjerojatno je išao rijekom Dunav. Rimljani su u više navrata dovozili šarane iz rijeka Male Azije i tako ih rasprostranili po rijekama europskog dijela sredozemnog mora. Postupna aklimatizacija šarana u južnoj i zapadnoj Europi odvijala se u doba Rimskog Carstva, a nastavljena je u doba kršćanstva. Godine 1245. primjerke šarana iz Kine je dopremio franjevački redovnik Jean de Carpin, a u drugoj polovici 13. stoljeća Marco Polo. Obzirom na navedeno možemo ustanoviti da je na nastanak europskih plemenitih pasmina i sojeva šarana imala ponajprije podvrsta Cyprinus carpio haematopterus.
Šaran naraste do 1,5 metara dužine i preko 40 kg mase. Doživi starost do 40 godina. Tijelo šarana je robusno. U izvornih divljih pasmina s izuzetkom glave, cijelo tijelo je pokriveno velikim cikloidnim ljuskama. Usta su terminalna s pokretnim gubicama i dva para brkova. Glava i usni otvor viši su u ribnjačkih nego u divljih šarana. Ždrijelni zubi su poredani u tri reda, a zubna formula je 1.1.3-3.1.1. žvačna površina zuba je neravna. Peraje su velike s jakim i tvrdim žbicama. Leđna peraja je izrazito duga.
Postupkom udomaćivanja šaran je postupno mijenjao morfološki izgled. Obzirom na prekrivenost ljuskama, tijekom uzgoja šarana pojavile su se promjene: od izvornog oblika koji je potpuno prekriven ljuskama do šarana s različito reduciranim brojem ljusaka, odnosno šarana bez ljusaka. Ova promjena, primijećena u 16. stoljeću, nastala je slučajno u ribnjačkom uzgoju, a objašnjena genetskom mutacijom. Ova promjena održavana je dosljednom selekcijom, te danas razlikujemo četiri fenotipa šarana: ljuskavi šaran (tijelo mu je prekriveno ljuskama), maloljuskavi šaran (ima duž hrpta red normalnih ljusaka, te po tijelu razbacano nekoliko većih ljusaka), goli šaran (potpuno bez ljusaka) i veleljuskavi šaran (uz male ljuske duž hrpta ima red velikih ljusaka duž bočne pruge).
U ribnjačkim uvjetima uzgoja osobita pozornost posvećena je odabiru šarana s malom glavom i zasvođenim leđima. Zahvaljujući takvoj selekciji i dugogodišnjem uzgoju šarana u stajaćim vodama nastali su oblici s različitom visinom leđa (hrpta). Ribnjački šaran dospijećem u rijeke postupno se mijenja i s izduženim oblikom sve više sliči divljem obliku. Oblici šarana koji se sada smatraju divljim nekada su bili domestificirani. Nakon što su prije više stoljeća pobjegli iz ribnjaka u rijeke, ponovo su dobili vretenast oblik tijela koji im omogućava bolju prilagodbu struji vode. Cijelo im je tijelo pokriveno ljuskama, a profilna linija glave skladno je povezana s profilnom linijom tijela.
Boja tijela šarana je veoma promjenljiva. Unatoč tjelesnoj dispoziciji ona ovisi o hranidbi, kondiciji, starosti i uvjetima držanja. Leđa su obično tamnozelena, siva ili sivo-modra. Bočne strane su žuto-zelene do slabo zlatne, a trbuh je žuto-bijel. Peraje su većinom sivo-modre, osim podrepne i repne koje mogu biti crvenkaste.
U japanskom ukrasnom ribogojstvu od sredine 18. stoljeća uzgajaju se linije šarana s različitim obojenjem tijela poznate kao «Hi-goi». Te linije su križane s izvornim japanskim šaranima iz jezera Biwa-Ko. U današnjem uzgoju razlikuje se preko 80 sojeva za koje se preko 200 godina vode precizni rodopisi.
Šaran naseljava tople, sporo tekuće ili stajaće vode. Ne smeta mu zamućenje vode, tolerantan je prema organskom onečišćenju. Nema visokih zahtjeva za otopljenim kisikom u vodi. Većinom živi u jatima. Šaran također živi u braktičnim vodama podnoseći salinitet do 1,5 %. U Vranskom jezeru kod Biograda na Moru prilagodio se salinitetu od 1,0 %.
Hranidbeni spektar šarana je dosta širok obzirom da je svejed. Primarna su mu hrana bentosni organizmi, no hrani se i planktonom, detritom, algama i dijelovima višeg bilja. Veći primjerci hrane se mlađem drugih ribljih vrsta. U ribnjacima se dohranjuje pretežno žitaricama. Osim količine i kakvoće hrane na brzinu rasta utječe temperatura vode. U klimatskim uvjetima Engleske dvogodišnji šarani dostižu masu od 0,2 kg, a s četiri godine oko 1,2 kg. U vodama južne Francuske i Hutova blata u drugoj godini šarani teže oko 1,5 kg, a u trećoj 3-4 kg.
Probavni sustav je bez želuca. U šarana je prednji dio crijeva proširen, nakon toga proširenja crijevo se sužava na stalan promjer sve do analnog otvora. Proširenje crijeva (bulbus intestinalis) u šarana ne nadoknađuje želudac, jer ne sadrži pepsin i kloridnu kiselinu. Prema morfološkoj građi i fiziološkoj funkciji crijevo šarana dijeli se na tri dijela. U prednjem dijelu crijeva odvija se razgradnja i resorpcija lipida. U srednjem dijelu apsorbiraju se bjelančevine. Građa enterocita u šarana ista je kao u neonatalnih sisavaca što mu omogućava apsorpciju nekih makromolekula bjelančevina u neizmijenjenom obliku. Zadnji dio crijeva dugačak je samo 2-3 cm, a apsorpcija hranjivih sastojaka je značajno niža. Ovaj dio crijeva prilagođen je za ionsku izmjenu i osmotski transport.


Ovisno o klimatskim uvjetima, mužjaci spolno sazrijevaju s 2 do 3 godine, a ženke s 3-4 godine života. Mrijesti se od travnja do sredine lipnja pri temperaturi vode od 18 do 20 0C. Šaran u plitkoj vodi odlaže ikru na bilje. Jaja su promjera 1 do 1,5 mm, žućkaste su boje i jako su ljepljiva. Ženka šarana u prosjeku odlaže od 150 do 300 tisuća jaja. Razdoblje inkubacije ikre traje od 60 do 80 dana. Spolno dvoličje u šarana nije izraženo osim u vrijeme mrijesta kada se mužjacima uslijed djelovanja spolnih hormona na glavi i bočnim dijelovima tijela razvijaju uzdignuća od orožnjalog epitela. Ta uzdignuća nazivamo biserastim organima, a služe za stvaranje mehaničkih podražaja prilikom mrijesta. Bradavičasta uzdignuća mogu se pojaviti tijekom mrijesta i u ženki, ali samo na glavi. Unutarnja strana prsne peraje u mužjaka je blago hrapava.


Kostenlose Webseite von Beepworld
 
Verantwortlich für den Inhalt dieser Seite ist ausschließlich der
Autor dieser Homepage, kontaktierbar über dieses Formular!